. . . Rijeka, Mrtvi kanal i Športsko ribolovno Društvo Luben iz Rijeke srasli su jedno s drugim, nezamislivi jedan bez drugoga i trećega.
. . . Na prvi pogled ŠRD Luben je skoro pa neuočljiva vitrina na kantunu u Ribarskoj 4A, puna pokala i plaketa, ali iza toga izloga je skromna društvena prostorija u kojoj se 62.g. uz neprekidni i strpljivi rad uz radost bavljenja ovim sportom, čudesne ljepote, druženja, stjecanja kako malih i društvenih, tako i vrhunskih rezultata. Danas je obitelj ŠRD Lubena velika te broji preko tisuću članova.
. . . Kako je nastalo društvo one ogromne populacije koju zovemo sportskim ribolovom, sportasima svih uzrasta, društva čiji je zaštitni znak lučica Mrtvi kanal i plava dizalica muzejske vrijednosti.
Naime, odnos čovjeka i mora je jedan od najstarijih i najprirodnijih. U našem kraju ribarija se spominje davne 1642g.:
. . . U urbaru Grada Grobnika sastavljenom godine Gospodnje 1642. stoji, između ostalog, i sljedeći propis: "U Ričini nijedan ne smi lovit ribe, pod penu od 25 dukata, budući ova ribarija je začuvana samo za gospodu."
Kvarnerić je uvijek bio bogat ribom i podmorskim svjetom, jedan od zapisa kaže:
. . . "Uz jednolično razvijenu konfiguraciju obalne zone, s rijetkim i malim uvalicama ipak u zaljevu ima uvjeta za više načina sportskog ribolova, ali najviše udaljeno od obale. U zaljev se s kišama slijevaju sa šumovite Učke i drugih okolnih brda nanosi organskog detritusa, hranjivog mulja, važnog za razvitak hrane ribarna pa je taj bazen relativno bogat mnogim ribljim vrstama. Po svim obalama zaljeva, naročito sa strane otoka Krka provodi se glavni način sportskog ribolova, lov skuša na povraz i panulu. U proljetnim mjesecima obale su načičkane čamcima u torn ribolovu. Na povrazima se učestalo nađu oslići i ugotice. Kad u proljetnim i jesenskim mjesecima zađu u zaljev tune, moguć je njihov uzbudljiv lov na panulu. Posvuda se polažu parangali za osliće i landovinu."
Ta i takva povijest zapisat će nam podatak da su 9. siječnja 1948. u dvorani Talije, stanovnici ulice Buonarotti održali sastanak na kojemu je Petar Klauzberger izabran na prvo mjesto izborne liste za Gradski narodni odbor. To priopćenje objavljeno je u tadasnjem "Riječkom listu" pod velikim naslovom "Narod ulice Buonarotti kandidira dosadašnjeg predsjednika NO-a Petra Kluzbergera". Tom ce prigodom tajnik ulicnog odbora obrazloziti značenje i važnost skorih izbora i ukazati na to koliko je važno posvetiti pažnju kod izbora kandidata "da se neprijatelj ne bi uspio uvući u našu narodnu vlast."
Tog dana, inače, održana su i redovna zasjedanja gradskih narodnih odbora Rijeke i Sušaka, a u riječkoj luci "pored većeg broja naših prekooceanskih, manjih putničkih i motornih drvenih brodova, obavljalo je iskrcaj i ukrcaj razne robe šest stranih prekooceanskih brodova". Sto se sporta tice, u Rijeci su se upravo toga dana počele poduzimati mjere za jači razvoj i unapređenje konjičkog sporta,
a u Kostreni, na Krimeji i Omladinskom igralištu obavljene su sve pripreme za početak "pokalnog nogometnog turnira" na kojemu će nastupiti: Pomorac, Radnik, Lokomotiva, Primorje, Bratstvo i Miliconer. Prema tim novinskim izvješćima ne bi se moglo zaključiti da je 9. sijecnja 1948. nekakav povijesni datum, pa ipak je to bio. Tog su se dana, naime, u današnjoj ulici Matije Gupca br. 7 sastali ribolovci iz Rijeke i održali Osnivačku skupštinu SRD Luben! Tim ce se statutom današnji 62-godišnji jubilarac i te kako ponositi. Za nj je to povijesni datum!
Zaljubljenici u more i sportski ribolov, vec smo to spomenuli, davne 1947. počeli su se okupljati i razmišljati o osnutku svog sportskog društva, a na siječanjskom "summitu" 1948. razmišljanja su pretočena u zbilju - te je godine registriran klub. Uz nesumnjive rukovodne i sportske sposobnosti Petra Klauzbergera, nemalu ulogu u oživotvorenju jedne tako privlačne zamisli kakva je osnutak vlastitoga sportskog drustva, igrao je i njegov nesumnjih društveno-politički ugled. Bila su to takva vremena, kad se bez snažnog oslonca u političkoj strukturi tesko moglo bilo što značajnije ostvariti. A Petar Klauzberger s titulom bivšeg riječkog gradonačelnika, bio je bogom dana ličnost za predsjednika SRD-a Luben. Osoba takva formata, u to vrijeme, bila bi rado viđena u bilo kojem sprotskom društvu u Rijeci, ali Petar se odlucio za - sportsko ribolovno društvo. Zašto?
U to vrijeme bio je direktorom Soboslikarskog poduzeća u Rijeci i sigurno je i na račun te svoje funkcije mogao pomoći tek rođenom klubu. Ali, iznad svega i ispred svega stoji činjenica da je bio oduševljeni ribić, zaljubljenik u podvodni ribolov. Prije negoli ga opišemo kao strastvenog ribića navedimo i neke službene podatke o sportskom ribolovu u tadašnjoj državi.
Prva društva za sportski ribolov osnivaju se u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata. Ta se drustva organiziraju u glavnim centrima na istočnoj obali Jadrana, u Rijeci, Zadru, Splitu i Dubrovniku. Osnutkom Saveza za sportski ribolov na moru i podvodne aktivnosti Jugoslavije, čiji je inicijator bilo i naše društvo, 1953.g., u njega se učlanilo desetak društava s oko 1500 sportskih ribiča. Godine 1965. Savez objedinjuje 67 društava s 8300 sportskih ribiča. Prvo nacionalno natjecanje u sportskom ribolovu panulom održano je 1958. godine u Poreču, uz sudjelovanje društava iz Poreča, Rijeke, Lovrana, Kostrene i Zadra.
Inače je prvo društvo sportskog ribolova osnovano u SAD, bio je to "Tuna Club" u luci Avalon na Kalifornijskom otoku Santa Catalina, 1898. godine. "British Tuna Club" osnovana je 1930. godine u Engleskom gradu Scarborough, a slično društvo osnivaju i francuski ribari u Biskajskom zaljevu, "Saint-Jean-de Luz." Zasluga je tih sportskih ribiča što se kasnije razvio privredni tunolov udicom i živom ribom kao ješkom. Sto se tiče podvodnog ribolova, dužni smo spomenuti da on vuče tradiciju iz Polinezije, gdje se već u davnini upotrebljavalo posebne naočale i koplje ili praćka. Od 1920. godine taj je sport poznat i u Europi, a 1930. Francuzi ustrajno rade na usavršavanju sredstava za podvodni sportski ribolov. Od 1936. lovi se i na Jadranu, pojavIjuju se ribiči s maskama improviziranim od dijelova unutarnjih automobilskih zračnica, s praćkama, a zatim i puškama na oprugu. Prvo prvenstvo u podvodnom ribolovu održano je 1947. u SAD. U Sestri Levante kraj Genoge održano je 1954. prvo prvenstvo Europe, koje je kasnije proglašeno svjetskim prvenstvom u podvodnom ribolovu. U bivšoj državi prvenstva su se redovno održavala od 1956. godine, a od 1962. dijele se na prvenstva za prvokategornike i drugokategornike, tako da se za svako natjecanje određuje najmanja težina ulovljene ribe koja se uzima u ozbir za bodovanje (obicno od 250 do 1000 grama). Propozicijama se mogu odrediti i vrste ribe. Spomenimo usput da se ronjenje, kao sportska aktivnost, razvila tek nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1952. osnovana je Međunarodna konfederacija za sportski ribolov, a 1959. Svjetska konfederacija za podvodne aktivnosti. Godine 1953. osnovan je Savez za sportski ribolov na moru i podvodne aktivnosti Jugoslavije. Kao što možemo zaključiti, SRD Luben svojim je osnutkom 1948. godine bio u priličnoj mjeri u svjetskom "trendu", a na ovim prostorima postaje pionirom sportskog ribolova. Poput hrabre prethodnice uranja u nepoznate vode, potaknut prije svega ljubavlju za sportski ribolov, a zatim i očaravajućim izazovima mora, bilo njegova plićaka ili pučine, bilo njegove dubine.
A Petar Klauzberger bio je među prvima i najstrastvenijim pobornicima podvodnog ribolova. Moramo to odmah istaknuti, i vrlo uspješan podvodni ribolovac! Ne zaboravimo, rat je dokončan 1945. go-dine. Ljudska nesreća koja je širom svijeta haračila punih pet godina, potčinjujući se onoj narodnoj da u svakoj nesreći ima i sreće, značila je pravu blagodat za ribu. Riječki će nam zaljev u tom pogledu biti bjelodanom potvrdom. Uz to godinama nakon rata more još ne vrvi kočama, nema opasnog industrijskog otpada, nema onećišćenja mazutom...sreca je to za ribu, a ne manje i za sportske ribice.
Zamislimo sada naseg Petra Klauz-bergera, inace nešto punijeg covjeka, kako s maskom na licu, koju je sam konstruirao od stakla i isjekavši i skrojivši učvršćenje od automobilske "kalamadarije", u kupaćim gaćicama i s lukom i strijelom napravljenim od kišobranskih "sispanji", zalazi u more dok mu ono ne dođe do vrata, zatim zaranja i, stojeći na morskom dnu, svojim osebujnim strelicama gađa brancine, zubace, orade... nece ostati podatak koliko je kojih ulovio riba, ali pouzdano se zna da nikada nije zaplivao! Očevici danas tvrde da je more u to vrijeme bilo tako prenapučeno ribom, da su ušate, naslutivši nešto za pojesti, iskakale iz mora na obalu. Raj za ribolovce u to se vrijeme ostvario na zemlji. Uloviti u jednom danu tridesetak kilograma zubaca ili orade nešto je o cemu danasnji sportski ribić može tek sanjati. Usporedo s poboljšanjem kvalitete sportskog pribora, polako se smanjivala količina riba. Nisu za to bili krivi sportski ribolovci. Stvar je u svoje ruke uzeo
gospodarski ribolov i ribi i sportskim ribolovcima počelo se sve crnje pisati. Pa ipak, održali su se i jedni i drugi. Zahvaljujući posebnom, sportskom i ljudskom kodeksu časti sportskih ribolovaca te njihovom obziru, brizi i ljubavi za prirodu i ekologiju, ta se veza nastavila i nastavlja, s tim da se sportski ulov boduje, a ribolovni neuspjesi prepuštaju pričama i uspomenama.
Prvi clanovi Drustva bili su, uz Petra Klauzbergera, Karlo Bralić, Berto Legan, Ludovik Tićak, Bruno Maurović, Branko Hrelja, Luigi Benedetto, Franjo Vončina, Oskar Dačić, Narcizo Lipizer, Dragberto Markić, Suzanić, Patricio Kozulić, Alfonzo Forcinetti, Jurković, Marjan Bukovac, Ivan Car, Bruno Lizzul i Carmelo Kottiero. Ivan Car
Danas nadomak osamdesetim godinama, prisjetiti će se tih davnih godina i očavarajućih ulova. Jedan je od prvih Riječana koji je počeo loviti škampe. U Porto Barošu uspijevao je vršama, za desetak minuta lova, nahvatati tri pa i četiri kilograma škampa! Danas su, u sklopu sportskog ribolova, vrše za-branjene. U to vrijeme, međutim zakon o tome nije donio svoje precizno mišljenje, pa su škampi (a i ostala riba) bili suočeni s vrlo neugodnim neprijateljem - vršama. Naravno, u to vrijeme nije jos bilo natjecanja u današnjem obliku. Sportski ribolovci natjecali su se u sklopu svog kluba, odnosno društva, s tim da bi po završetku natjecanja slijedila zabava na kojoj je njihov ulov bio zakuska. Uz to, bilo je to doba kad se teško živjelo, pa je dio ulova bio i prodavan. Ovo doba istinske romantike sportskog ribolova zakljucit cemo podacima koji nam, s našim današnjim spoznajama, zaista zvuče sasvim anegdotalno.
Povraz se pleo od struna s konjskog repa i to, obvezno, konjskih, ne od kobile! Zašto? Zbog položaja spolovila, strune s repa kobile izložene djelovanju mokraće pa stoga nemaju one konzistencije koju ima struna s konjskog repa, krte su i pucaju. Udice su se pravile od čavala koje je trebalo kriviti i brusiti, a Riječki je zaljev vrvio od batanica s kojih se lovilo ribu. A ješka? U ona vremena, usprkos siromaštvu i oskudici, pasionirani su ribolovci odvajali od svojih usta ementaler, ako su do njega došli, teletinu (naravno, ni nje nije svakog dana bilo na stolu, ali pečenu upravo obožavaju orade), i pastelu (to je smjesa: ribana sira, žutanjka, slane ribe i bijelog brašna!) pa time lovili ovu sjajnu ribu - oradu. Desetljeća su prošla, a orade se jos uvijek drže riječke luke, sanjajući pečenu teletinu, ementaler i desert u obliku pastele. A vecina nas sa skromnijim primanjima, sanjamo oradu!
Pionirski koraci u bilo kojoj djelatnosti, pa bio to i sportski ribolov, najteži su ali i najuzbudljiviji. Ljudi kažu, teškoće su tu da ih savladamo. Onaj tko se tako postavi otprve je entuzijast, htio to ili ne. A biti entuzijast znači biti opsjednut idejama, zamislima, poletom. Spremnošću na svaki moguci rizik da bi se ostvario cilj, koji u početku nipošto nije sasvim jasan, ali mu život, stvarnost, zbivanja pa uspjesi i neuspjesi pojačavaju konture, oživotvoruju ga. Uspjesi donose sa sobom nove motive i ohrabruju, neuspjesi učvršćuju donoseći iskustvo. SRD Luben tijekom svog polustoljetnog postojanja znalo je "kapitalizirati" i jedno i drugo. Na račun uspjeha nije se previše slavilo, neuspjesi, pak, doživljavani su kao nešto najprirodnije. Objektivno rečeno, ovih potonjih bas i nije bilo mnogo. Ako i jest , manje su bili sportskoga, a više "tehničkoga" pitanja. A onih, kako se to najčešće kaže, materijalnih nedaća, nažalost, bilo je i uvijek će ih biti. To je normalno, jer svaki novi, uspješan korak, povlači za sobom još noviji. Bez toga sport bi izgubio svoj smisao. Veteranima sportskog ribolova zacijelo ce u sjećanju ostati 29. ožujka 1953. godine kad se u Splitu održala osnivačka skupština Saveza i kad su udareni temelji organizacije sportskih ribolovaca i ronilaca. U požutjelim spisima stoji da su osnivačkoj skupštini pristustvovali predstavnici sedam društava: "Lubin" Split, "Zubatac" Vela Luka, "Jadran" Opatija, "Preluk" Volosko, "Delfin" Pula, "Jastog" Dubrovnik, "Zubatac" Zadar i nas jubilarac "Luben" Rijeka. Prisutni su bili i predstavnici Saveza sportskih ribolovnih društava Hrvatske i FNRJ, Instituta za oceanografiju i ribarstvo iz Splita, Ribolovnog poduzeća "Jadran" iz Splita te Savjeta za privredu NO Grada Splita. Sjedište Saveza bilo je u Splitu. U nekim zemljama Sredozemlja u to vrijeme vec su bile razvijene podvodne aktivnosti, a njihov utjecaj sve se više osjećao među članovima naših društava, sto je pomagalo usmjeravanju daljnjeg rada. Na skupštini Saveza održanoj u Splitu 1955. godine donijeta je, kako su sredstva javnog priopćavanja u to vrijeme izvijestila, "odluka s dalekoseznim posljedicama za ubrzani razvoj sportskog ribolova i podmorskih aktivnosti." Što se dogodilo? Na torn skupu odlučeno je da se sjedište Saveza preseli u Rijeku, a kroz sljedece dvije godine predsjedničku funkciju obavljao je u to vrijeme poznati drustveno-politicki i gospodarstveni funkcionar iz Rijeke, Nikola Pavletić. Ostat će zapisano da je od tada Savez velikim koracima krenuo naprijed!
Podvodne aktivnosti počele su se organizirano razvijati u okviru domaćih materijalnih i tehničkih mogućnosti. Oči sportskih ribolovaca bile su uprte u dostignuća u zemljama s razvijenom pomorskom i ronilačkom tradicijom, kao što su to bile Francuska, Španjolska, Velika Britanija i nama najbliža i najpristupačnija, Italija. Sportsko ribolovna društva predstavljala su pravu bazu za razvoj podvodnih aktivnosti i medu njima jednu vidljivu i važnu ulogu igrat ce i SRD Luben.
Ponuđene novosti i noviteti oduševIjeno su prihvaćeni. Petar Klauzberger svojom jednostavno izrađenom maskom i lukom i strelicama od žbica kišobrana, a bilo je i onih koji su u maske za podvodni ribolov prekrajali plinske maske zaostale od rata, koliko god su zanimljivi zbog svoje opsesije podvodnim ribolovom, toliko su zaslužni i za praćenje svjetskih trendova. Do opreme se tada dolazilo vrlo teško, jer se nije proizvodila u zemlji, a uvozna je bila skupa i gotovo nedostižna. No, bila su to takva vremena kad su sportski ribolovci, tek što bi negdje vidjeli ili "opipali" primjerak opreme ili tehničkog pomagala za svoju aktivnost, sami počeli izrađivati slične modele u svojim radionicama. Kad se govori o radničkoj proizvodnji iz tog vremena posebno treba spomenuti izradu pušaka za morski ribolov. Proizvodnja tih pušaka serijski se razvila upravo u Rijeci, u radionici tadašnjeg Saveznog centra za podvodna istraživanja. Tu neveliku prednost da su im puške "nadomak" ruke, sportski ribolovci SRD-a Luben znat će iskoristiti i, što je najvažnije, dokazati svojim sportskim rezultatima. Nakon relativno kratkog vremena osjetio se vidan napredak. Savez je okupljao 43 društva, a među njima našla su se i društva iz kontinentalnih središta.
Stanovitoj anarhiji što je vladala u morskom ribarstvu stalo se na put 1955. godine. Do tada, na moru je lovio svatko tko je htio i kako je htio, bez ikakve dozvole i regulative. Te je godine donesen Zakon o morskom ribarstvu, a potom i Pravilnik o sportskom ribolovu. Za kratko vrijeme prevladani su mnogi osnovni problemi, te stvorene mogućnosti za organiziranje natjecanja sportskih ribolovaca. Uskoro su slijedila i prva službena natjecanja. Bilo je to 1956. godine, dok su se do tada održavala samo društvena natjecanja. Prvo službeno natjecanje održano je 22. srpnja 1956. godine u Puli. Bilo je to zonsko prvenstvo u udičarenju. Samo četiri dana kasnije, 26. srpnja, održano je u Malom Lošinju zonsko prvenstvo sjevernog Jadrana u podvodnom ribolovu. Te je godine, 16. rujna u Dubrovniku održano državno prvenstvo u podvodnom ribolovu. Udičari su svoje prvo državno prvenstvo održali 25. kolovoza 1957. godine. Te je godine Jugoslavia postala organizatorom 4. prvenstva Europe u
podvodnom ribolovu. To je natjecanje, kako smo vec napomenuli, kasnije proglašeno Prvim svjetskim prvenstvom u podvodnom ribolovu, jer su na njemu nastupile i izvan europske reprezentacije. Godinu dana kasnije u Zadru je održano Prvo prvenstvo Europe u udičarenju, dok su se panulaši natjecali u vodama Dugog otoka. Na stečenim iskustvima bilo je lakše nastaviti tradiciju uspješnih organizatora. Natjecanja sportskih ribolovaca postala su čestim gostom Jadrana, a nije naodmet spomenuti da se 1973. godine na Omladinskom jezeru kraj Lokava, u Gorskom kotaru, održalo i Prvo svjetsko prvenstvo u podvodnoj orijentaciji. Godine 1960. organizacija sportskih ribica dobiva novi naziv -Savez za sportski ribolov na moru i podvodne aktivnosti Jugoslavije. Najveci dio clanstva tog Saveza, više od tri četvrtine, sačinjavaju ribolovci, odnosno - udičari. Ovim, nešto opsirnijim opisom rada i djelovanja organizacije sportskih ribolovaca u porastu, nastojali smo naznačiti okvire u kojima ce svoju ulogu i mjesto potražiti (i naći!) SRD Luben i njegovo brojno i vjerno članstvo. To ce vrijeme svojim sportskim uspjesima i ostvarenim rezultatima posebno obilježiti: Ivan Car, Bruno Lizzul, Carmello Cottiero, Branko Paškvan, Renato Veselić, Vladimir Bralić i Nevio Paoletti. Naravno, bilo je mnogo natjecanja i mnogi su sprotski ribolovci SRD Lubena ogledali u njima. Ribe su, već po svojoj ribljoj čudi, nekad više, nekad manje "grizle", ali Društvo je napredovalo. U vrijeme osnutka članovi SRD-a Luben na Mrtvom su kanalu imali ukupno pet barki, koje su u toj vodenoj žili kucavici grada, bile gotovo nezamjetljive od brojnih brodica i trabakula kojima su Boduli dolazili prodavati vino, ulje i ostale svoje proizvode. Jedna od tih barki bila je i ona Ivana Cara, jednog od osnivača SRD-a Luben. Prostorije Društva bile su tamo gdje su i danas. Ured i društvena prostorija u Ribarskoj 4, a skladišta u ulici Matije Gupca br. 6 i 7. U početku bila su to više smetlišta negoli skladišta, ali vrijedni članovi Društva prionuli su poslu i prostori su se počeli mijenjati. Najprije se odvozilo smeće, zatim se prionulo čišćenju, a nakon toga dotjerivanju. Uz sportska natjecanja, odvijalo se i taj mali, ali tako važan i uočljiv posao. Nakon uređenja poda, počelo se popravljati i piturati zidove, postavljati lamperija i odgovarajuci šank. Sve svoje slobodno vrijeme u te su prostorije ugradili: Branko Paškvan, Renato Veselić, Mihajlo Skandović, Nevio Paoletti, Meho Vodeničarević, Marinko Žarkovac, Milan Brumeš i Villy Stipanov. Sve je to bilo uzrokom da su sportski ribolovci SRD-a Luben postali jos privrženiji svom Društvu. Jer, bez svoje kućice, nema ni slobodice.