RALJE U JADRANU

 

Lončarić Robert 21.07.2009.


U moru oko srednjodalmatinskih otoka ovih dana viđen je morski pas. O razlozima njegovog pojavljivanja u Jadranu, rasprostranjenosti i napadima na ljude pročitajte u nastavku.
Početkom listopada 2008. Damjan Pesek, podvodni ribolovac iz Slovenije, lovio je ribu 10 metara od obale u uvali Smokova nedaleko Stončice na Visu. Ronio je s prijateljima na istome mjestu već više od sat i pol i nitko od njih nije primijetio ništa neobično u moru. Međutim, u nekoliko stravičnih sekundi situacija se naglo preokrenula. Privučen krvlju koju je ispuštala netom ulovljena riba, veliki morski pas ugrizao je nesretnog ronioca za nogu. Damjanu su prvu pomoć ukazali prijatelji na brodu, nakon čega je prevezen u viški Dom zdravlja, potom i u splitski KBC gdje su mu nakon višesatne operacije kirurzi uspjeli spasiti i život i nogu.


Nesretni Slovenac tvrdio je da ga je napala velika bijela psina (Carcharodon carcharias), no za takvu tvrdnju trebalo je pronaći i čvrste dokaze. Srećom, kirurzi koji su operirali Peseka našli su krhotine zubi morskog psa u rani. Zube je analizirao vodeći hrvatski stručnjak za morske pse dr. sc. Alen Soldo koji je na temelju oblika zuba zaključio da je zaista riječ o velikoj bijeloj psini.
Viški slučaj izazvao je zabrinutost u javnosti jer pojava morskog psa ljudoždera u hrvatskom priobalju nije nimalo dobra propaganda za zemlju koja ovisi o turizmu. Pojavile su se brojne interpretacije napada u medijima, neke više, a neke manje stručne. Podosta se govorilo i o razlozima napada, a jedna od prihvaćenijih teorija bila je da je sveprisutno globalno zatopljenje uzrok pojavi bijele psine u našim vodama. No, kada se razmotre neke osnovne znanstvene činjenice istina ne izgleda više tako jednostavna.


Najprije treba reći da velika bijela psina nije egzotična pojava u Jadranskom moru, a napad kraj Visa nije jedini napad na ljude zabilježen u hrvatskim vodama. Štoviše, krajem 19. i u prvoj polovici 20. st. velika bijela psina bila je relativno čest prizor na istočnoj obali Jadrana, a napadi na ljude koji su se događali svakih nekoliko godina svrstali su hrvatsku obalu visoko na listu područja sa znatnim rizikom od napada morskog psa.
Velika bijela psina svakako je najpoznatiji morski pas. Malo tko se ne sjeća goleme zvijeri koja je sijala strah ispred maloga američkog gradića u kultnom Spielbergovom filmu Ralje. Njegova krvoločnost i agresivnost prerasle su u legendu i kroz popularnu kulturu stvorena je slika nemilosrdnog oceanskog ubojice koji jede ljude, napada i potapa brodove i sl. No, istina je i opet nešto drugačija od mita.
Velika bijela psina spada u sam vrh oceanskih grabežljivaca, naraste preko 6 metara u duljinu i može težiti i više od dvije tone. Mlađi primjerci hrane se uglavnom ribom i raznim drugim morskim organizmima. Kada narastu do otprilike 3 m duljine njihova prehrana se donekle mijenja pa im glavninu hrane čine morski sisavci (tuljani, morski lavovi, dupini, pliskavice, manji kitovi, lešine velikih kitova i dr.) i velike ribe (tune, sabljarke, manji morski psi i dr.).
Velika bijela psina je kozmopolit, živi u svim oceanima, a zadržava se uglavnom u umjereno toplim morima te izbjegava ekstremno hladna i ekstremno topla mora. Nigdje nije pretjerano česta, a u većem broju se sezonski javlja na područjima koja obiluju njezinom glavnom hranom, tuljanima, morskim lavovima i morskim slonovima. Najčešće je se može sresti u Južnoj Africi oko Cape Towna, u Južnoj Australiji oko Adelaida, u Kaliforniji oko Farallonskih otoka u blizini San Francisca, u zaljevu Monterey i oko otoka Ano Nuevo te na pacifičkoj obali Meksika oko otoka Isla de Guadalupe. Međutim, i na navedenim lokacijama javlja se samo sezonski, u vrijeme kada tuljani i morski lavovi na svijet donose mladunčad koja su glavna hrana psinama.
U stručnoj literaturi se kao područje značajne prisutnosti velike bijele psine navodi i Sredozemno more, iako nije još jasno je li riječ o populaciji koja u Sredozemnom moru obitava stalno ili samo u njega zalazi radi mriještenja i hranjenja. Iz Sredozemnog mora psine zalaze i u Jadransko more u potrazi za hranom. S obzirom na to da je populacija morskih sisavaca u Sredozemnom i Jadranskom moru jako skromna, oni ne mogu predstavljati glavni izvor hrane za velike bijele psine pa se one u tom području uglavnom hrane tunama i drugom ribom.
O razlozima zbog kojih ova vrsta morskoga psa ponekad napada ljude napisano je mnogo znanstvenih članaka. Nesumnjivo je da je bijela psina za ljude iznimno opasna životinja, ali često biva i nepravedno optužena za napade na ljude. Istraživanja su pokazala da su neke druge vrste morskih pasa poput psa tigra (Galeocerdo culvier) i glavate psine (Carcharinus leucas) puno opasnije i da su odgovorne za neke napade na ljude koji su pripisivani bijeloj psini.


Stručnjaci se slažu da je većina napada velike bijele psine na ljude posljedica zamjene identiteta. Naime, psina iznimno često napada surfere koji, dok leže na vodi, siluetom neodoljivo podsjećaju na tuljane, njihovu omiljenu hranu. Nadalje, ovoga morskog psa karakterizira radoznalost, pa svaki veći objekt koji pluta na površini morski pas provjerava laganim gurkanjem ili ugrizom. Istraživanja u Kaliforniji pokazala su da naplavljeni komadi drveta često na sebi nose otiske zuba velike bijele psine. Dakle, kada morski pas primijeti plivača ili ronioca radoznalost ga tjera da ispita o čemu je riječ. Morski psi laganim ugrizom provjeravaju jestivost primjećenog objekta jer je to jedini način da utvrde isplati li im se trošiti energiju na napad. Naravno, kada vas životinja duga 5 m i teška 1,5 t odluči gricnuti to ostavlja prilično teške posljedice. Zubi odrasle bijele psine dugi su oko 5 cm, nazubljeni su i iznimno oštri. Pridoda li se tome snaga ugriza od najmanje 3000 kg/cm2 posljedice probnog ugriza mogu biti fatalne. Velika bijela psina gotovo nikada ne napada ljude radi hrane jer je primijećeno da malo žrtava ima odstranjeno tkivo. Ljudi su im nezanimljivi jer je naše meso nemasno u usporedbi s mesom tuljana i zbog toga je slab izvor energije pa se morskom psu ne da trošiti dragocjene kalorije na napadanje koščate i neukusne žrtve.
Koji su onda razlozi napada velike bijele psine na ljude u Jadranu? Već je ranije napomenuto kako se velika bijela psina sezonski pojavljuje u područjima koja obiluju hranom, najčešće morskim sisavcima. U Sredozemnome moru velike bijele psine slijede jata tuna koja u toplijem dijelu godine ulaze u Jadran. U prošlosti, prije razvoja masovnog turizma, tune su u ljetnim mjesecima zalazile u unutrašnje vode Jadrana, pa čak i u najzatvorenije kanale i zaljeve kao što su Podvelebitski kanal i Bakarski zaljev. Za njima su često dolazile i velike bijele psine. Polovicom 20. st. razvio se kupališni turizam u Hrvatskoj pa su se kupači i morski psi našli oči u oči. Od sredine 1970-ih, razvojem masovnog turizma, naročito nautičkog, tune su nestale iz unutrašnjih voda, a s njima su nestali i morski psi. Danas se tune zadržavaju na otvorenome moru pa je za očekivati da se tamo zadržavaju i njihovi predatori.
Prvi zabilježeni napad morskog psa dogodio se 1934. godine u Kraljevici. Velika bijela psina napala je i ubila 17-godišnju učenicu iz Slovenije. Djevojka se oglušila na upozorenja lokalnih ribara koji su ranije vidjeli morskoga psa na tome području i otišla je plivati van označenog kupališta. Njezino tijelo nikada nije pronađeno, a prema opisima očevidaca stručnjaci su zaključili da je riječ o velikoj bijeloj psini.


1950-ih i 1960-ih dogodilo se nekoliko napada na riječkome području pa su tamošnja kupališta među prvima u svijetu dobila zaštitne mreže. Kao i u slučaju djevojke u Kraljevici žrtve su također ignorirale upozorenja lokalnog stanovništva te su se kupale podalje od obale izvan mrežom ograđenih kupališta. Morski psi su mogli prići vrlo blizu plažama jer se na tom području dno vrlo strmo spušta na dubine veće od 50 m.
Posljednji napad prije onoga viškog zbio se 1974. kod Lokve Rogoznice u blizini Omiša. Tada je velika bijela psina napala njemačkoga turista koji je uspio doplivati do obale, ali je umro od posljedica velikog gubitka krvi. Za napade morskih pasa u Jadranu karakteristično je da su u visokom postotku fatalni zbog nerazvijenog sustava spašavanja i prve pomoći jer su žrtve, kada bi se i dokopale obale, umirale od iskrvarenja. Važnost pravovremene prve pomoći pokazala se i u slučaju Damjana Peseka kada su njegovi kolege ostali dovoljno prisebni da mu pruže osnovnu pomoć i brzo ga dopreme do liječnika.

Sezona kupanja već je poprilično odmakla, na televiziji se prigodno po tko zna koji put prikazuju Ralje, pa dok se kupamo svima tu i tamo prostruji misao o morskim psima kroz glavu. Straha ne bi trebalo biti. Odnosno, ljudi bi trebali biti na oprezu, ali ne zbog morskih pasa već zbog neopreznih vikend kapetana koji svoji gliserima, brodicama, vodenim skuterima jedini siju strah našim morem. Morske pse treba pustiti da mirno plivaju kao što su plivali milijunima godina prije nas. Ionako smo mi veća prijetnja njima nego oni nama. I na kraju, svi oni koji bi poželjeli veliku bijelu psinu među svojim ribolovnim trofejima trebaju imati na umu da je Hrvatska među rijetkim zemljama svijeta koja je ovog morskog psa stavila na popis zakonom zaštićenih vrsta za čiji je ulov i ubijanje predviđena zakonska kazna od 200 tisuća kuna.
Robert Lončarić